Filip Barišić:
U Hrvatskoj su javnom političkom nacionalnom scenom više od 20 godina vladale dvije najveće stranke: HDZ i SDP. Međutim, jedna politička stranka za razliku od većine drugih je uspjela uzdrmati duopol dviju velikih stranaka, a to je politička stranka Možemo!. Naime, u statutu ove stranke piše da se ona sastoji od: Možemo! – političke platforme, političke inicijative i pojedinaca koji su uključeni u aktivnosti i prihvaćaju ciljeve, a nisu članovi stranke. Očito je iz definicije članstva da stranka Možemo! prakticira fleksibilnije poimanje članstva te da biste bili aktivni u samoj stranci ne mora se nužno biti i član ove organizacije. Ovakva praksa i nije previše neobična, pogotovo ako se uzme u obzir da je stranka Možemo! proizašla iz aktivističkog pokreta kojeg inače karakteriziraju fleksibilnije hijerarhije i forme, a više se pažnje eventualno pridaje porukama koje se šalju nego li procedurama po kojima se djeluje. Drugim riječima, dok ste aktivist važno je biti viđen, a odgovornost za izgovoreno i način na koji određene političke ideje provesti u djelo je tada u drugom planu.
Današnja hijerarhija stranke Možemo! je definirana statutom. Naime, ukupna struktura stranke se može svesti na 3 tijela: koordinatore stranke, članove Upravnog odbora i članove Vijeća. Statut definira i sve međusobno zavisne odnose između navedenih triju tijela. U pravilu se može zaključiti da se najveća količina moći u stranci nalazi u koordinatorima stranke, a to su Tomislav Tomašević i Sandra Benčić. Tomislav Tomašević trenutno obnaša funkciju gradonačelnika Zagreba, jednu od najmoćnijih političkih pozicija u hrvatskom društvu. Sandra Benčić, s druge strane, je jedna od viđenijih osoba u Hrvatskom saboru te vrlo vjerojatni neslužbeni predstavnik oporbe uz Peđu Grbina, trenutnog šefa SDP-a. Naime, treba napomenuti kako je Možemo! kao relativno mlada politička stranka došla na vlast u glavnom gradu Republike Hrvatske. Jednostavno, nakon dolaska na vlast u ovako važnoj sredini nemaju više isključivi luksuz davanja kritika i suvišnog analiziranja, već se trebaju okrenuti upravljanju, podnošenju odgovornosti, a sve to je utoliko veće, jer većina kojom vladaju u Gradskoj skupštini im ne dozvoljava alibi za nedjelovanje.
Možemo! zastupa političke ciljeve koji su definirani u drugom poglavlju statuta. Kao i svaka politička stranka Možemo! zagovara povećanje kvalitete života ljudi uz ekološku odgovornost prema sadašnjim i budućim generacijama. U drugoj točki navedenih ciljeva, koja govori o smanjenju nejednakosti na svim razinama društva, uviđa se ideologija stranke koja očito teži lijevim ekonomskim politikama. Govori se o realizaciji decentralizacije i lokalno usmjerenom razvoju. Ovakav koncept razvoja, koji podrazumijeva vid decentralizacije, zasigurno može pronaći svoje temelje u načelu supsidijarnosti, što je zanimljivo, jer stranka koja zagovara rodnu ideologiju po ovome ima podudarnosti s jednim od osnovnih načela socijalnog nauka crkve (SNC). Jedan od ciljeva su i energetska te prehrambena neovisnost, smanjivanje ekološkog otiska i prelazak na bezugljičnu ekonomiju. Zatim se navodi jačanje obrazovnog, znanstvenog, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva poticanjem istraživanja, inovacija i slobode izražavanja. Zagovaraju jačanje pregovaračke moći radnika kroz kvalitetnu regulaciju radnih odnosa i sindikalnog udruživanja. Žele jače socijalne komponente države poput obrazovanja, socijalnih usluga i zdravstva. Potiču i feminizaciju politike kroz uspostavu rodne ravnoteže i zaštitu temeljnih prava i sloboda svake osobe bez obzira na porijeklo, nacionalnost, vjeru, rasu, političko opredjeljenje, spol, seksualnu orijentaciju, rodni identitet, rodno izražavanje i druga obilježja. Zanimljiva je politika stranke Možemo! po pitanju borbe za temeljna prava osobe, ponajviše govoreći o pravu na život, jer upravo ova stranka je jedna od najglasnijih u hrvatskom javnom diskursu po pitanju zagovaranja mogućnosti pružanja usluge pobačaja u svakoj javnoj bolnici u Republici Hrvatskoj. U prilog tome ide situacija u bolnici „Sveti Duh“, koja je pod ingerencijom Grada Zagreba, gdje je gradonačelnik Tomašević postavio novu ravnateljicu Anu-Mariu Šimundić. Upravo je nova ravnateljica uvela mogućnost obavljanja usluge pobačaja na zahtjev. Naime, dotična bolnica je prije bila specifična po prizivu savjesti svakoga pojedinog ginekologa koji je radio na „Svetom Duhu“. Zadnje od službenih ciljeva koji se spominju u ovoj točki statuta jesu borba protiv klijentizma, korupcije te se u zaključku spominje da program stranke počiva na viziji zelene razvojne države s ciljem stvaranja pravednog, zelenog, solidarnog i prosperitetnog društva.
Za navođenje konkretnih primjera stranke Možemo! u kojima njezini pojedini članovi zagovaraju i provode određene javne politike koje bi bile više ili manje u skladu sa službenim ciljevima iz statuta, najbolje bi bilo proučiti par političkih odluka gradonačelnika Tomaševića. Uz već navedenu političku odluku, gdje je na čelo jedne zagrebačke bolnice postavljena nova ravnateljica koja je ubrzo nakon toga uvela mogućnost provedbe instituta pobačaja, navest će se još i slučaj uvođenja vreća za smeće i ukidanje mjere roditelj odgojitelj. Uvođenjem triju različitih vreća za smeće željelo se postići olakšano sortiranje otpadom i naknadno upravljanje u sklopu kružnog procesa upravljanja otpadom. I sve bi bilo dobro, da u javnost nisu počele odlaziti video snimke na kojima radnici gradske „Čistoće“ ubacuju biootpad, miješani otpad i plastiku u ista vozila za odvoz smeća. Na kraju se ispostavlja da je uvođenje vreća za razvrstavanje otpada bio jeftini PR kojim se željelo ukazati da trenutna gradska vlast u Zagrebu provodi uspješno jedan od svojih ciljeva održivog razvoja grada. Ono što leži u pozadini neuspjeha ove mjere jest činjenica da Zagreb još nema sortirnicu u koju bi trebao doći odvojeni otpad te se naknadno obraditi u sklopu takvog postrojenja.
Jedna od prvih većih odluka gradonačelnika Tomaševića je bilo ukidanje mjere roditelj odgojitelj. Ova odluka je svojevremeno završila na sudu, jer je između ostaloga ukinula ovu povlasticu retrospektivno, odnosno svi oni koji su koristili ovaj institut prije same odluke izgubili su pravo. Sud je donio odluku u korist Grada Zagreba, odnosno gradonačelnika. Iako su mnogi roditelji ostali bez financijskih sredstava radi ukidanja ove mjere, na drugoj strani gradonačelnik Tomašević tvrdi da je upravo novac iz ove mjere preusmjerio u projekte izgradnje vrtića. Vrijeme će pokazati hoće li ovakva odluka donijeti dobroga po pitanju popunjenosti vrtića te koliko će djece u srednjoročnom razdoblju ostati bez mjesta u vrtićima. Drugim riječima, iako se odluka ukidanja mjere roditelj odgojitelj činila kao mjera kojoj je cilj borba protiv temeljne jedinice društva, a to je obitelj, s druge strane postoji mogućnost da se u srednjoročnom razdoblju eventualno riješi problem manjkavosti slobodnih mjesta u vrtićima.
Analizirajući stranku Možemo! ipak treba uzeti u obzir da su još relativno nova pojava na hrvatskoj političkoj sceni. Definitivno su imali još jednu veliku moralnu mrlju po pitanju žustre uključenosti u obranu neobranjivog vezanog za slučaj posvojene djece iz Konga, gdje je se sva potrebna papirologija očito rješavala na kojekakve sumnjičave načine te otvorila Pandorinu kutiju trgovanja djecom. Krajnji sudski epilog u ovom slučaju se još čeka. Isto tako, administracija gradonačelnika Tomaševića je pokušala uvesti tjedna obavještavanja o procesima u gradu koja očito nisu više toliko popularna te isto tako treba samo navesti da u povremenoj političkoj bezidejnosti priskaču jeftinim trikovima poput bojanja klupa i stepenica u centru grada duginim bojama prikazujući tako svoj ideološki identitet. Sve u svemu, nova stranka u Hrvatskoj, relativno dobro organizirana, podosta zatvorena što se tiče unutarstranačkih procesa, ali vrijeme i građani će pokazati koliko će im se vjerovati nakon idućih gradskih izbora.