Promišljanje naše Ane Vučković, inače, polaznice pilot programa edukacije “fra Špiro Marasović”, koje jednostavno moramo podijeliti s vama.
Što nas to sprječava da živimo kao braća? Što nas sprječava i koje ideologije vladaju u svijetu koje nam daju za pravo stavljati nas iznad osoba koje su rođene s određenim hendikepom, osoba koje nisu imale mogućnosti završiti školu, osoba koje rastu u siromaštvu? Napredujemo li kao društvo? Gledamo li taj napredak kroz poboljšanje života svakog pojedinca neovisno o kulturnoj, rasnoj i religijskog pripadnosti?
U enciklici “Fratelli tutti” papa Franjo stavlja čovjeka ispred svega. Današnje društvo napravilo je velike pomake na određenim poljima, ali na čovjeka kao pojedinca ne gleda se s (dovoljnom) ljubavlju. Prepoznajemo bolest u društvu koje nastoji izgraditi svijet tako da okreće leđa patnji, svijet koji bježi od boli i odgovornosti, skrećemo pogled od situacija koje izlaze iz našeg lažnog mira pravdajući se da to nije naš problem. A i te kako nas se tiče! U vrijeme pandemije Covid-19 jasno smo mogli vidjeti da smo ovisni o svakom čovjeku i da smo ovisni o zanimanjima koja nemaju toliki ugled. Tek nam je tad postalo jasno koliko svijet ovisi o svakome. I o vozačima, o čistačima, doktorima. Svatko od nas daje svoj doprinos da se razvijamo jer svi smo potrebni jedni drugih. Nitko se ne spašava sam.
Papa Franjo se vraća na prispodobu o dobrom Samarijancu. Prije Samarijanca kraj ranjenog čovjeka prolazili su mnogi religiozni ljudi. Ljudi koji su bili posvećeni bogoslužju: svećenik i levit koji nisu prepoznali da njihov bližnji izlazi iz okvira bližnjeg kojeg se poistovjećuje s obitelji ili prijateljom. Samarijanac je sigurno imao obaveze za taj dan, ali je stavio čovjeka ispred svega. Samarijanac nastavlja za svojim obavezama, ali ne ostavlja potrebitog. Daje gostioničaru novac koji je potreban da bi se brinuo za stranca. Opet vidimo da se nitko ne spašava sam, da smo svi mi ranjeni i da smo potrebni pažnje jedni drugih. Priča o dobrom Samarijancu snažna je provokacija znajući da je Samarijanac pomogao Židovu s obzirom na to da su Židovi gledali na Samarijance s prijezirom i smatrali da oni nisu bližnji kojima treba pomoći. Ova priča je i danas aktualna kako među pojedincima tako i među narodima. Potiče nas da proširimo vidokrug i poziva na ljubav koja nadilazi sve predrasude i sve povijesne i kulturne prepreke. Narod s budućnošću je onaj narod koji je spreman prihvatiti razlike. “Jesam li ja čuvar brata svog?” Itekako jesam, jer ako nisam dajem si za pravo da budem ravnodušan. A u ravnodušnosti nema mjesta za suosjećanje i ljubav. Samo po iskrenom davanju samog sebe čovjek se ostvaruje.
Papa Franjo objašnjava kako je važno pustiti čovjeku da bude to što jest. Kritizira vjernike koji misle da je njihova veličina u nadmetanju svojih svjetonazora drugima. Čovjek treba biti otvoren za svog brata, a njegov brat je svaka osoba na svijetu. Poziva na ljubav i solidarnost. Ljubav ona koja traži i želi dobro drugome, daje drugome ono što je najbolje za njegovu izgradnju i za njegov život, a solidarnost proizlazi iz spoznaje da smo odgovorni za slabosti drugih dok težimo izgraditi zajedničku budućnost. O koliko je samo važno razumjeti riječi sv. Grgura Velikog: “kada onima koji su u potrebi dajemo ono što trebaju, dajemo im ne ono što je naše, nego im vraćamo ono što im pripada.” Ono što vrijedi za mene, vrijedi za svaku osobu. Čim prije shvatimo da smo svi braća i sestre naš pogled će se promijeniti. Besplatno primismo, besplatno dajmo.
U enciklici se naglašava važnost politike i rada. Papa donosi jasan pogled zašto bi financijsko pomaganje siromašnima trebalo biti samo privremeno rješenje. Pravi cilj je omogućiti dostojanstven život putem rada. Politika ne smije odustati od borbe za uređenjem društva u kojem će se svakoj osobi pružiti mogućnost da da vlastiti doprinos društvu svojim sposobnostima, vještinama i zalaganjem. Najgori oblik siromaštva je onaj gdje se ljudima oduzima rad i dostojanstvo rada. Kroz rad čovjek ne samo da zarađuje za kruh nego raste kao osoba i sudjeluje u unaprjeđenju svijeta. Političari ne smiju zaboraviti da je jedan od glavnih ciljeva uklanjanje gladi u svijetu. Kolika bi nas količina tuge i ljutnje trebala obuzeti kad promislimo koliko se manipulira s cijenom hrane, koliko se hrane baci, a naša braća zaista umiru gladni u 21. stoljeću. Ljubav ima svoje mjesto u politici.
Svako nasilje koje ide protiv pojedinca, velika je bol za čovječanstvo, ali velike promjene dolaze od svakog čovjeka. Ako uspijem pomoći samo jednoj osobi da živi bolje, već sam napravio jako puno. Težimo za izgradnjom mira, zadatkom bez predaha!
Pri kraju papa poziva da ljubimo sve bez iznimke, što nikako ne znači da toleriramo nasilnika i mučenje. Čovjekovo pravo je tražiti pravdu za takve osobe, ali oproštenje ne dokida to, nego čak i traži. Mnogo puta možemo ćuti kako se govori oprostiti i zaboraviti. Ali ne, ne smijemo zaboraviti zločine. Sjećanja na velike zločine u povijesti trebaju služiti za poticanje pravednije i dostojanstvenije budućnosti.
San o izgradnji mira i bolje budućnosti nije samo bajka, to je naša dužnost. I zato osnažimo se za ono što je dobro i nadiđimo predrasude s kojima dižemo zidove unutar naše zone komfora prema svojim bližnjima – svojoj braći.
Docat centar Split 