Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu

s. Ivana Budrovac, SCSC

Sestra Ivana je polaznica trećeg ciklusa edukacija “fra Špiro Marasović“

Socijalni nauk Katoličke Crkve temelji se na trima načelima koji proizlaze iz teološke antropologije: opće dobro, solidarnost i supsidijarnost. Polazeći od razumijevanja ovih načela, osvrćem se na Doktrinalnu notu o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu koju je objavila Kongregacija za nauk vjere.

Navodeći da “demokracija naime mora počivati na istinskim i čvrstim temeljima, to jest neopozivim etičkim načelima koji po svojoj naravi i svojoj ulozi predstavljaju sam temelj društvenog života”, kao i to da se “politička sloboda…mora temeljiti na činjenici da su politička djelovanja…, upravljena što konkretnijem ostvarenju istinskog dobra čovjeka i društva…”, Kongregacija za nauk vjere upućuje na važnost shvaćanja općeg dobra kao temelja političkog djelovanja prema kojem je političko djelovanje i usmjereno, odnosno na dobrobit samog društva i čovjeka. To se također potvrđuje u odlomku kada piše da Crkva smatra  da je demokracija moguća samo ukoliko u svom temelju ima ispravno shvaćanje osobe: “Sudjelovanje katolika u političkom životu ne smije ničim ugroziti to načelo, jer bi se u suprotnom zanijekalo kršćansku vjeru u svijetu i unutarnje jedinstvo i dosljednost samih vjernika.”

Naravno da su sva tri načela uvijek međusobno povezana pa je shvatljivo da “Crkva uči da nema prave slobode bez istine.”, kako kaže papa Ivan Pavao II: “Istina i sloboda su ili skupa povezane ili skupa nesretno propadaju.” Dakle bez istine propada svaki pokušaj slobodnog djelovanja čime se otvara “put libertinizmu i individualizmu, štetnima za očuvanje dobra osobe i cijelog društva.”

Također, može se iščitati da ispravno shvaćanje općeg dobra zapravo označava ispravno shvaćanje istine o osobi, o čovjeku stvorenom na sliku Božju, pa se u dokumentu naglašava da se “pravo na slobodu savjesti temelji na ontološkom dostojanstvu osobe, a ne na nepostojećoj jednakosti među religijama i kulturalnim sustavima ljudskog roda.” To je uvijek iznova važno reći u suvremenom svijetu kada se ljudski život ne poštuje od njegova začeća do prirodne smrti, a on je temeljno opće dobro darovano od Boga.

Načelo supsidijarnosti, premda vidljivo i kao što sam napomenula uvijek povezano uz druga dva načela, u demokraciji označava da “život u demokratskom političkom sustavu ne bi se mogao plodonosno razviti bez djelatnog, odgovornog i velikodušnog uključivanja svih”, što uključuje različite i međusobno nadopunjujuće službe, dužnosti i sl. Na tragu ovog načela neizostavno je naglasiti neotuđivo pravo roditelja da mogu “odgajati svoju djecu u skladu sa svim svojim pozitivnim uvjerenjima.” No, supsidijarnost obuhvaća i širu lokalnu, odnosno društvenu zajednicu jer “na isti se način mora promatrati briga društva za maloljetnike i oslobađanje od suvremenih oblika ropstva (primjerice zloupotrebe droge i prostitucije).” Supsidijarno je djelovanje “u službi osobe i općeg dobra, u poštivanju društvene pravde, načelâ ljudske solidarnosti i supsidijarnosti…”

Na tragu iznad spomenutog trećeg načela, solidarnosti, važno je reći da se ono povezuje sa pravednosti koja je u službi općeg dobra. Ona daje svoje plodove i “traži radikalno i potpuno odbacivanja nasilja i terorizma i zahtijeva trajno i budno zauzimanje svih odgovornih u politici.” Kršćani su pozvani u politici djelovati po svojoj savjesti, težeći prema etičkim zahtjevima koji su “ukorijenjeni u ljudskoj naravi i pripadaju naravnom moralnom zakonu.” Dakle, uvijek su iznova kršćani “pozvani odbaciti, kao štetno za demokratski život, shvaćanje pluralizma koje se zasniva na moralnom relativizmu.”, što se ne smije miješati s prihvatljivim pluralizmom koji “bira između više pravednih i poštenih rješenja. Tomu je tako zbog naravi određenih odluka vezanih uz društveni poredak koje dopuštaju više mogućih načina ostvarenja istih temeljnih vrijednosti.” Treba istaknuti da solidarnost, odnosno željene promjene nisu moguće bez “autentične katoličke vjere i morala” jer u suprotnom gradimo na slabim temeljima. Isto tako, bilo bi neprimjereno solidarnost uokviriti u “strogi okvir” ili “na jednostavnu preobrazbu struktura, jer ako na osnovnoj razini nema uljudbe koja je u stanju prihvatiti, opravdavati i provoditi u djelo stajališta koja proizlaze iz vjere i morala, te će promjene uvijek počivati na slabim temeljima.” Zato dokument važno naglašava da solidarnost ne može biti “nadahnuta na utopističkoj viziji koja, izokrećući tradiciju biblijske vjere u neku vrstu profetizma bez Boga, zloupotrebljava religijsku poruku usmjeravajući savjesti prema nadi koja je u potpunosti upravljena ovozemnoj stvarnosti i lišava značenja ili reinterpretira kršćansko stremljenje prema vječnom životu” jer solidarnost pomaže čovjeku u njegovu punu rastu i razvoju, osobito onom duhovnom.

Na tragu ove Doktrinalne note, jasnije mi je da bismo kao katolici trebali biti svjesniji bogatstva cjelokupnog socijalnog nauka Crkve i njegova doprinosa u razumijevanju uloge svakog katolika pozvanog od Boga na sudjelovanje u društvenom životu. Politički angažman, opran od svih interesa, ideologija, koristoljublja i sl., u suštini je plemenito sredstvo u službi ostvarenja općeg dobra. Nažalost, posljednjih desetljeća ne živimo u vremenu kada se teološka i društvena antropologija isprepliću, već slojevito i duboko razilaze. To bitno utječe na političke odluke i zakonodavstvo, najsvježije vidljivo u Francuskoj ustavnoj odredbi prava na pobačaj. Mislim da je hrvatsko društvo samo par koraka iza ovakvog primjera, ako nam politička scena ostane slična kao i dosad, a ideologije postanu glasnije i žustrije. Ipak, smatram da moguću pozitivnu promjenu hrvatske politike najviše guše ostatci dugo prisutnog socijalizma koji je oblikovao mentalitet naroda u pasivnog promatrača. Prava demokracija, vlast naroda, kao da još uvijek nije zaživjela u Hrvatskoj, a i svaki iskreni iskorak u politiku, pa i među vjernicima, često je etiketiran željom za vlašću i korupcijom, a ponekad uistinu dobije obrise populizma. Baš zbog toga, važni su dokumenti kojima bi pastiri Crkve ohrabrili katolike na političku participaciju, kao npr. Doktrinalna nota koja u uputama jasno naglašava da je važno graditi civilizaciju na vrijednostima Katoličkog nauka, sve nas podsjećajući da “to što smo besmrtni, čini još važnijim ponašanje tijekom zemaljskog života.”