Dora Kujek, polaznica edukacije “fra Špiro Marasović”
Enciklika Fratelli Tutti objavljena je na blagdan obreda preminuća svetog Franje Asiškog 4. listopada 2020. godine u Vatikanu. To je treća enciklika pape Franje, čija povezanost sa svecem nije bila samo nadahnuće za encikliku već je njegovo ime preuzeo i nosi tijekom desetogodišnjeg pontifikata. Fratelli tutti napisao je Franjo Asiški kad je blaženim nazivao onoga koji voli drugoga kad je daleko od njega jednako koliko i kad je s njim, čime je objasnio bit otvorenog bratstva (papa Franjo, Fratelli Tutti: 5).
U uvodu se ističe bezgranična otvorenost svetog Franje i njegovo ,,srce bez granica“. To srce bez granica vidljivo je u susretu svetog Franje i sultana Malik al-Kamila u Egiptu 1219. godine, a nakon 800 godina ono i dalje ostaje inspiracija mnogima. Sultan i svetac susreću se u jeku križarskih ratova i daju radikalan primjer hrabrosti iz kojeg je moguće rađanje sveopćeg bratstva. No, papu je nadahnuo i veliki Aman Ahmed al-Tayyeb u Abu Dabiju, gdje su se ,,podsjetili kako je Bog stvorio sva ljudska bića jednaka u pravim, dužnostima i dostojanstvu, pozvavši ih da žive zajedno kao sestre i braća“ (papa Franjo, Fratelli Tutti: 6). Ključno je da cilj pape Franje nije učenje o bratskoj ljubavi nego progovaranje o univerzalnoj dimenziji te vrste ljubavi, kako bi se trebala oživjeti sveopća težnja za bratstvom u svakom čovjeku, koja nadilazi sve zemljopisne i prostorne prepreke među ljudima.
Prvo poglavlje Sjene jednoga zatvorenog svijeta, ističe određene tendencije koje sprječavaju razvoj sveopćeg bratstva. Unatoč snovima o ujedinjenoj Europi u inicijativi Europske unije i inicijativama integracije u Latinskoj Americi sjene i izazovi današnjeg vremena postaju ekstremni nacionalizmi, globalizam, digitalni svijet i tehnologija, gubitak povijesne svjesnosti, kulturne kolonizacije, zagađivanje okoliša, siromaštvo, nejednakost ljudskih prava za sve, pandemija, lišenost ljudskog dostojanstva na granicama, u ropstvu, terorističkim napadima, ratovima, trgovanjem ljudima, rasnim ili vjerskim progonima, a rješenje za navedene izazove nazvao je put bliskosti i kulture dijaloga, potreba branjenja ljudskog dostojanstva svakog čovjeka bez obzira na njegovu korisnost za svijet već samim time što jest te tako štititi prava svih građana. Dakle, potreban je integralni razvoj ljudske osobnosti iz kojeg proizlazi težnja općem dobru, a u tome pomažu integrirana nacionalna svijest, kultura i identitet. Ovdje se može prepoznati potreba za izgradnjom kreposti patriotizma koja jednom razvijena vodi k poštovanju vlastitog dostojanstva i dostojanstva bližnjih, a onda dobiva i širu sliku dostojanstva drugih nacija i kultura i potencijala u različitosti, a iz dubina se uzdiže orlovskim visinama. Štoviše, Bog je dostojanstven u svojem stvaranju, u sličnosti i različitosti naroda, jezika i kultura te unatoč sjenama, On sije sjeme nade i ispunjava srca velikim idealima kao što su ljepota, dobrota i istina.
Drugo poglavlje Stranac na cesti u središte stavlja prispodobu o Samaritancu. Usporedbom sa starozavjetnim tekstom o braći Kainu i Abelu, nakon bratoubojstva Bog postavlja pitanje Kainu: ,,Gdje ti je brat Abel?“ (Post 4,9), a on odgovara: ,,Zar sam ja čuvar brata svoga?“ (Post 4,9). Tko je to moj brat? Kain i Abel bili su krvna braća, a Samaritanca i ostali prolaznici nisu bili krvno povezani. No, novi zavjet potvrdio i ispunio je stari, a u kontekstu Zlatnog pravila značio je prevladati neprijateljstva i prepoznati napast ravnodušnosti bez obzir na krvno ili ne krvno srodstvo. Ono postaje Zakon i proroci, a papa Franjo ističe bliskost koja se rađa među strancima kad postoji smjelost i hrabrost pomoći drugome. Prispodoba pokazuje da oni na visokim društvenim položajima i konkretno svećenici nisu htjeli pomoći strancu jer im je nedostajala istinska briga za opće dobro. Njima je briga za opće dobro nešto eksterno – društveno, a ne proizlazi internim putem prema čovjeku pokraj njih. Isus je ovu prispodobu odabrao kako bi odgovorio na pitanje: tko je (zapravo) moj bližnji? Odgovor na to pitanje proizlazi iz poziva koje je papa Franjo otkrio u samoj srži enciklike: tako nije pitanje tko su ti koji su nam blizu nego mi trebamo postati bliski drugome, trebamo biti bližnji drugima. To je uvjet da se sve razlike ostave po strani i bude bližnji svakom čovjeku koji pati. Štoviše, više ne govorim kako imam bližnje kojima moram pomoći, nego se ja sam osjećam pozvanim postati bližnji drugima(papa Franjo, Fratelli Tutti: 56). To je nazvao gradnjom mostova ljubavi i novih društvenih veza gdje život nije vrijeme koje prolazi već vrijeme susreta s drugim. Novi zavjet potvrdio tako što je prevladao neprijateljstva i prepoznao napast u ravnodušnosti. U svemu tome prepoznaje se potreba za izgradnjom kreposti milosrdne ljubavi i najvažnije božanske karakteristike – milosrđa među nama.
Osmisliti i stvoriti otvoreni svijet je treće poglavlje u kojem papa Franjo opravdava nadu iznesenu na kraju prvog poglavlja i ujedno konkretizira krjeposti. Ističe da po iskrenom darivanju samog sebe i u susretu s drugima čovjek spoznaje tko je i tako jedino može ostvariti vlastitu puninu. Cilj je dakle izdići se iznad sebe kroz otvorenost drugima. Posebno sugerira da osobe mogu razviti određene stavove koje se prikazuju kao moralne vrednote: jakost, umjerenost, marljivost i slične vrline, ali da bi se pravilno usmjeravali promjenjivi izrazi različitih moralnih vrlina, treba promotriti u kojoj mjeri oni daju snagu otvorenosti i jedinstva prema drugim ljudima (papa Franjo, Fratelli Tutti). Je li tada mjerilo stožernih krjeposti razina otvorenosti prema drugima? Ljubav kao mjera duhovnog rasta, hrabrost davanja glasa onima koji su diskriminirani (osobe s invaliditetom i stariji), autentičnost socijalnog prijateljstva kao stvarne univerzalne otvorenosti, jednakost kao svjesno njegovanje bratstva, vrijednost osobe u svakom trenutku i svim okolnostima, socijalna dimenzija privatnog vlasništva, prava i dostojanstvo svih iznad slobode tržišta stoje nasuprot lažnom univerzalizmu, nejednakosti, radikalnom individualizmu, nepravednom gospodarskom i društvenom sustavu i konačno manjku solidarnosti. Ovdje se prisjeća jedne zaboravljene krjeposti: agathosyne (grč.) koja znači privrženost i traganje za dobrim, onom što je vrjednije i najbolje za druge; razvoj u zdravom životu i njegovanje vrijednosti ili bene-violetia (lat.) kao sklonost prema svemu što je dobro i izvrsno, što nas potiče život drugih ispuniti lijepim, uzvišenim i poučnim stvarima. No, krjepost izvrsnosti ne bi smjela izostaviti najvažniji element kršćanstva i najvišu dimenziju ljubavi koju papa Franjo nije istaknuo, a to je – ne zaboraviti naviještati Krista i Evanđelje riječima, ako poticaj Duha i trenutak to zahtjeva.
Četvrto poglavlje naziva se Srce otvoreno čitavom svijetu, koje kao i druga poglavlja već djelomično nazivom otkriva na što je papa Franjo smjerao. Prije svega ističe brigu za migrante u 4 glagola: prihvatiti, zaštiti, promicati i integrirati. U središte stavlja migrante, kao i dodatne smjernice: potpuno izbaciti izraz manjine, poticati međusobnu pomoć među državama članicama i istovremeno međunarodnu suradnju, ponavlja se važnost ukorijenjenosti u vlastiti narod i kulturu, a istovremeno naglašava otvorenost drugima onoliko koliko je čvrsto izgrađen vlastiti identitet u vlastitom narodu i kulturi. Konačno, ljubav prema lokalnome s univerzalnom pogledom dovodi do srca otvorena čitavom svijetu na zdrav način. Posebno je to vidljivo u rečenici: moramo podići svijest da smo u današnje vrijeme ili svi zajedno spašeni ili nitko nije spašen (papa Franjo, Fratelli Tutti). Krjepost vidljiva u ovom poglavlju je u upravo otvorenost srca i uma, kojoj je preduvjet vlastita izgrađenost i temperamentni čimbenici koji predodređuju takav stav.
Najbolja politika prožeta je petim poglavljem, a ona je očigledno ta koja služi općem dobru. Populizmi, liberalizmi, narod kao mitska kategorija stoje nasuprot dostojanstvenom radu i važnosti obitelji, ali u svemu tome odjekuje politika. Bez učinkovite politike nema mira i težnje socijalnom bratstvu. Naglašava da je potrebna dalekovidna politika koja je sposobna pronositi nov, cjelovit i interdisciplinaran pristup različitim vidovima krize. Zdrava politika treba biti sposobna obnoviti i koordinirati institucije promičući najbolje prakse i to ne može tražiti od ekonomije. Politička veličina pokazuje se kad se u teškim trenucima, pojedinac drži visokih načela i dalje ima pogled na dugoročno opće dobro. Što ponajprije zahtjeva u svakom čovjeku prepoznati brata ili sestru, a onda tražiti socijalno prijateljstvo koje ono uključuje. To nisu puke utopije već zahtijeva odlučnost i sposobnost pronalaženja učinkovitih načina koji ih omogućuju (papa Franjo, Fratelli Tutti). To je polje šire ljubavi na koju je svaki političar pozvan, a ,,radi se o iskoraku prema društvenom i političkom pokretu čija je duša socijalna ljubav – snaga sposobna otvoriti nove putove za suočavanje s problemima današnjeg svijeta i za duboko obnavljanje struktura, društvenih organizacija i pravih poredaka iznutra“. Navedenu političku ljubav još dublje analizira: preduvjet za nju je razvijen društveni osjećaj koji nadilazi svaki individualistički mentalitet, socijalna ljubav čini da ljubimo opće dobro i da zaista idemo za dobrom svih osoba, promatrajući ih ne samo pojedinačno nego i u društvenoj dimenziji koja ih ujedinjuje“ (Fratelli Tutti; 124). U srži političkog djelovanja je prepoznavanje dostojanstva svakog čovjeka, a formalno rečeno dostojanstvo se uvijek vezuje od začeća do prirodne smrti (što papa Franjo nije istaknuo, ali govor o dostojanstvu nije moguć bez navedenog stava) i vrednovanje prava svih ljudi što dovodi do krjeposti socijalne ljubavi kao preduvjeta političkog poziva.
Šesto poglavlje fokusirano je na Dijalog i socijalno prijateljstvo, a lijepo je napisano ,,ustrajan i hrabar dijalog ne podiže prašinu već potiho pomaže svijetu živjeti“ (papa Franjo, Fratelli Tutti: 137). Počevši od raznih razloga izostanka dijaloga, papa Franjo objašnjava da se nitko u sektorima uistinu ne bavi općim dobro ako istinskog dijaloga nema već se tada više radi o stjecanju moći i vlastitih probitaka. Došao je tako daleko da je nazvao herojima one koji će se zauzimati za istinu, neovisno o osobnim interesima. Tolika je kriza dijaloga između kulture naroda, sveučilišne, kulture mladih, umjetničke i tehnološke kulture, gospodarske i obiteljske te medijske. Dakle, cilj je autentičan dijalog kao sposobnost poštovanja gledišta drugog, prihvaćajući da sadrži legitimna uvjerenja, odnosno u istinskom duhu dijaloga ,,jača sposobnost razumijevanja značenja onoga što drugi govori i čini, pa i ako se to ne može prihvatiti kao vlastito uvjerenje. Izazovi lažne tolerancije, pokvarenosti kulture, moralnog relativizma, bešćutnog individualizma i lijenosti u traženju viših vrijednosti, a nasuprot tome rješenje postaje umijeće dijaloga koji treba obogatiti rasuđivanjima, argumentima, raznim perspektivama, doprinosima različitih grana znanja – čiji je konačno cilj neka temeljna istina koja se treba vrednovati i priznati od svih prisutnih. Suština u tome je pronalazak kulture susreta koja će graditi mostove. Boj za mir, onakav integralno društveni, ali sama težnja procesima susreta je ultimativni savjet ratnički sveden upravo na boj jer iziskuje hrabrost i smjelost. To rađa još jednu krjepost važnu za ovo poglavlje i proces dijaloga, a to je krjepost ljubaznosti koja postoji da bi olakšala zadatak traženja konsenzusa i uistinu doprijela do drugoga.
Sedmo poglavlje zauzelo je stav – Putovi do novog susreta. Kršćani su navikli na putokaze, bar terminološki, koliko god u stvarnosti stalno gubili nit pravog puta. Putovi mira preko mirotvoraca također sadrže jedan ratnički stav kojim se iz nutarnjeg mira bore za društveni mir i obrnuto. Sa suputnicima istinom, pravdom i milosrđem traži se od onih na odgovornih položajima da prepoznaju, jamče i konkretno obnove često zaboravljeno i zanemareno dostojanstvo braće i sestara među nama. Rana nasilja nad drugim je rana na tijelu čovječanstva, a porazi društvene razine, porazi su i na osobnim razinama. Načelo prijeko potrebno za izgrađivanje prijateljstva u društvu je prevladavanje jedinstva nad sukobom, a kad i dođe do sukoba tada je rješenje opraštanje, nadilaženje i pomirenje. Sedamdeset puta sedam ili beskonačno opraštanje, a čak i opraštati neoprostivo jer svakom od nas je oprošteno. ,,Upravo je dirljivo vidjeti sposobnost opraštanja nekih ljudi koju su se uspjeli izdići iznad zla koju su pretrpjeli, ali također je ljudski razumjeti one koji to ne mogu – ono što se nikako ne smije predlagati je zaborav“ (papa Franjo, Fratelli Tutti: 169). I ovdje je suprotnost svemu navedenom – dva rata kojima se papa iznimno protivi. Rat usmjeren na države i nacije, onih koji su tražili pojedinačne interese pritom ne preuzimajući brigu za opće dobro te rat kao smrtna kazna – usmjerena na osobe i protivna ljudskom dostojanstvu. Sve to ističe vrlo važnu i jasnu krjepost opraštanja koja dovodi do nutarnjeg mira i unosi mir u svijet, a tako se postaje mirotvorac, a onda će se oni sinovima (i kćerima) Božjim zvati.
Konačno, zadnje poglavlje fokusirano je na Religije u službi bratstva u svijetu. Religijski dijalozi trebali bi prethoditi primjerima čiji cilj bi bilo socijalno prijateljstvo, mir i sklad. Ono proizlazi iz transcendentalne istine o neotuđivom ljudskom dostojanstvu, nadilazi naravno i uzdiže se do nadnaravnog. Protuteža tome danas je moderni totalitarizam koji navedeno negira. Drugi izazov je još jedna velika rana čovječanstva – religijski progoni, koji tako čovjeka liše ideala potrebnih za život. Zatim, ističe se udaljavanje od vjerskih vrijednosti, uspavana ljudska savjest, dominacija individualizma i materijalističkih filozofija koje čovjeka čine bogom, ali i druge materijalne i svjetovne vrijednosti. Kad govori o jedinstvu kršćana, tvrdi da još uvijek nema dovoljno snažnog proročkog i duhovnog doprinosa koji bi ih ujedinio. I konačno, terorizam kao zastranjenost od istinskih tumačenja religijskih doktrina osuđuje se duboko. Na kraju enciklike papa Franjo piše apel za mir, pravdu i bratstvo, ali važno je istaknuti da u zadnjem poglavlju iskače nepisana krjepost, skrivena između redaka, no krajnje jasna. Ona je nije krjepost međureligijskog dijaloga i ekumenizma već spremnost na progone kroz krjepost duhovne jakosti i pogleda na vječnost, sve ostalo će Gospodin nadodati izabranima.
Među drugim inspiracijama osim spomenutog Franje Asiškog bili su Desmond Tutu, Martin Luther King, Mahatma Gandhi, bl. Charles de Foucauld, a kao što se vidi to su dobro poznata katolička i druga braća. No, gledajući cjelokupnu encikliku, kao da joj nedostaje nešto duboko kršćansko i katoličko. Može se reći da je papa Franjo krenuo s pisanjem enciklike iz manje ispravnog polazišta. Da, naveo je da cilj nije učenje o bratskoj ljubavi nego progovaranje o univerzalnoj dimenziji te vrste ljubavi, ali ne ide li se iz biti prema općem? Ili iz konkretnog prema općenitom? To početno polazište trebalo je otkriti što znači biti braćom u kršćansko-katoličkom smislu riječi, pozivajući se na Isusove riječi: ,,Tko je majka moja, tko li braća moja? I pruži ruku prema učenicima: ,,Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka“ (Mt 12, 46-50), ali moguće da je pretpostavljao da katolici to znaju ili da se navedeni tekst odnosi na svakog čovjeka, što je malo vjerojatno iz Isusovih riječi. Stoga, znano je da se ništa ne podrazumijeva i sve treba podlegnuti analizi i jasnom izričaju.
Ako se krene iz tog polazišta, onda postoje tri dimenzije bratstva za kršćane katolike. Prvotna je dakako krvno bratstvo i sestrinstvo koje je samo po sebi očigledno i još snažnije ako je i u religijskom smislu, drugo je bratstvo i sestrinstvo po religiji i vršenju volje Očeve kao što je Isus potvrdio u Matejevom evanđelju, a tek treća dimenzija, ona više svjetovna postaje sveopće bratstvo i sestrinstvo definirano kao međureligijsko bratstvo i bratstvo sa svakim čovjekom, bez obzira na stavove i uvjerenja. Očigledno, papa Franjo poziva vjernike na ovu treću dimenziju, no ona je teško doseziva ukoliko prve dvije nisu već na visokom stupnju razvoja i življenja kod vjernika individualno i u zajednici. Jednom tradicionalnom katoliku to može biti previše liberalan stav s visokom razinom otvorenosti prema svijetu kojoj jednostavno nije sklon ili još nije razvio. Ujedno shvaćajući tko je bio sveti Franjo Asiški, a bio je poput drugog Krista koji je bio sposoban otvoriti srce cijelom svijetu dok današnji kršćani većinom nemaju razvijen ni mistični odnos s Kristom. Kao što je Ratzinger rekao ,,kršćanin 21. stoljeća bit će mistik ili ga neće biti“. Nema sveopćeg bratstva bez prave duboke kršćanke mistike.
Ono što bi bila preporuka papi Franji je staviti veći naglasak na spašavanje i obraćenje duša, što je temeljno poslanje katoličke vjere, a ne poticati tapšanje po leđima svakom tko ima neka uvjerenja koja možda nisu za dobrobit duše, sve kako bi se težilo postizanju nekog sveopćeg bratstva i sestrinstva. Fokus treba ostati na ključnom jer je u suprotnom onda katolička vjera samo još jedna među mnogima na listi religija i time svaka nosi svoju verziju istine koje bi trebalo prihvatiti na nekoj razini, a istovremeno vjernika dovode do stava odustajanja od obraćanja i spašavanja duša. Stoga, gdje je zapravo mjera u težnji dijalogu, zatim prihvaćanju drugoga i njegovih stajališta, a istovremeno ne izdaje svojih? Taj odgovor nije jednoznačan i na njega će svaki vjernik morati odgovoriti sam za sebe, sukladno poslanju, kako bi mogao dostojno stati pred lice Svevišnjega. Do tada, treba biti bližnji mnogim licima koja usmjeruju pogled na kršćanstvo, a ne pronalaze Boga u njemu. Zavjesa se otvara i nastupa kršćanin 21. stoljeća čije lice odražava lice Svevišnjega jer u svojoj malenosti on stoji pred Njim i od tog sjaja nitko ne može pobjeći.
Docat centar Split 